Zerocalcare Među ruševinama

U novom izdanju Knjižnog bloka ponovo se srećemo sa autorom kojeg smo već predstavili u jednom od prvih brojeva. Sigurno najpopularniji italijanski strip-autor današnjice je od svoje pojave pa do kraja prošle godine postigao nezapamćen uspjeh. Od pojave fenomena Zerocalcarea, pažnja čitatelja i kritičara gotovo je uvijek bila usmjerena na iste elemente: viceve na rimskom dijalektu, nostalgične ulete šalama najčešće iz osamdesetih godina, politički aktivizam autora, njegovu sjajnu komunikaciju, vještine koje mu omogućavaju da se lako poveže s čitaocima i slično. Međutim, autor je radio ne samo na svom avataru već i na svim sporednim likovima, od Secca do Cinghialea, naizgled ovlaš, ali ipak sa vlastitom specifičnom karakterizacijom.

MEĐU RUŠEVINAMA

Uporan rad daleko od očiju javnost, čini se, urodio je prvim plodovima: čitajući “Među ruševinama”, čovjek se zainteresuje za sve ove sporedne likove i razvoj njihovih života na papiru. Ovo Zerocalcareovo djelo je zapravo njegovo prvo kolektivno djelo, u kojem bi svaki lik trebao činiti komad velikog mozaika, planiran u dva toma (drugi izlazi na proljeće).

”Faktor nostalgije” je Zero na početku ostavio po strani i ustupio mjesto intimnijem prikazu i to na način kako to inače čini. Kroz sam strip, između ostalog, prikazuje i sebe nakon što je ostvario veliku popularnost, i to na način različitih “dobrodošlica” na događajima na koje je on sam primoran da ode. Iako nije oduševljen što mora obilaziti te događaje, ipak ga pritišće osjećaj duga prema svojim obožavateljima. Osim samog učešća na događajima, intervjuima, podršci ovom ili onom cilju, tu su i posebno pritisci da se zauzme stav o određenim pitanjima kako ne bi razočarao svoje čitaoce.

Sve to dovodi Zerocalcarea – ili bolje rečeno, lika Zerocalcarea koji je prisutan u svojim pričama – do svojevrsnog psihološkog sloma (predstavljenog odlaskom od sada umirujućeg Armadila) koji ga također stavlja u situaciju snažnog kontrasta sa svojim starim prijateljima, a zatim i sa ostatkom svijeta. Prijatelja koji, kako autor ističe, nisu nužno kopije stvarnih ljudi u njegovom životu, čak i ako su njima inspirisani.

Možda ovdje leži najveće ograničenje “Među ruševinama”, koji ponekad izgleda nesposoban da zadrži vjeru u svoje premise, s obzirom na to da sekundarni likovi služe samo kao kontrapunkt stvarnom protagonisti, da ga okarakteriziraju po refleksu. Ako Boar odustane od plejbojskog života i oženi se, uz sve sumnje slučaja, tada te sumnje postaju Zeroove. Ako Katja i Deprecabile razmišljaju o svojoj vezi koja kao da ne vodi nikuda, Zeroov život također poprima slične konture.